Prostornost je osnovna kategoricnost autorovog „prije“ i „poslije“.
Ono postoji, a ne živi. Ono pogađa u razum, ispira vrijeme, gleda
u lica odsutnih prolaznika, izvajanom kipu torzo oduzima,
zlocinom površinu inficira. U tom prostoru oci su tužne i tople,
bljesak beskrajan, a tacke pada oslobođene. U tom prostoru su lica
koja ne poznajemo iznutra. Svjetlost tu stranice ispisuje, cula
prebivaju lišena osjecaja, nevidljivi svjetovi se susrijecu. U tom
prostoru pogled je uperen u otvorene zjenice, a njegov horizont
pomraceno hoda i spava, spava i hoda. Neizvjesnost.

„Ko sam?“—pitanje je koje autoru postavlja iluzija. Ona traži da
bude objašnjena. U njoj svjetlost se rađa. U njoj ljubav sa prirodom
se vodi. „Ko sam ja?“— iluzija opet pita.

Iluzijo, ti si prosjak, ali i dijete! Nocas nad tvojim ruševinama ptice
svjetlosti lete i pogled od izvora se razdvaja. Iluzijo, zakoraci i osjeti!
Pokušaj pronaci! Pokušaj biti! Jer ti si ta koja voli.

U ovome je i car autorovog stvaranja. Ne u njihovoj prostornosti i
lavirintnosti, ne u dimenzijama „prije“ i „poslije“, ne u
promocivosti i prohodnosti. Ne u rukama. Ne u njihovom strahu
koji hoda. Car je u nepopustljivoj iluzornosti, jer ona je ta koja voli.

Tanja Bakic